Austrijanci su, nakon niza reformi svoje vojske, 1809. željeli promijeniti odnos snaga u svoju korist suprotstavljajući se tada nedodirljivoj Francuskoj Napoleona Bonapartea. Pod zapovjedništvom nadvojvode Karla, 10. travnja 1809. vojska prelazi rijeku Inn i upada u Bavarsku. U isto vrijeme armija nadvojvode Johanna upada u sjevernu Italiju, koja je tada bila pod francuskom upravom. U sastavu Johannovih snaga znatno su zastupljeni hrvatski vojnici. Upravo oni će se iskazati vojnim umijećem i hrabrošću. Time je faktički započeo novi rat protiv Napoleonove vojske.
Austrijske snage u sjevernoj Italiji uspijevaju nakratko potisnuti francuske snage princa Eugena Beauharnaisa, Napoleonova nećaka i potkralja Italije. No, otvorivši istodobno više fronti, Austrijanci su se preračunali u svojoj vojnoj moći. Ta će ih zabluda na kraju stajati teškog poraza: francuska je vojska naposljetku 13. svibnja ušla u Beč, a 6. srpnja trijumfirala u odlučujućoj bitki kod Wagrama. Nakon teških pregovora potpisan je mir u Schönbrunnu 14. listopada 1809. Naravno, na štetu Austrije. Ova priča otkriva tek djelić u mozaiku toga strašnog rata, malom, ali za hrvatsku vojnu povijest vrlo značajnom
Pošto je nadvojvoda Karlo pretrpio teške poraze u Bavarskoj, nadvojvoda Johann morao se s glavninom svojih snaga povući prema Beču. Glavni pravci povlačenja išli su dolinom rijeke Felle preko Malborghetta i dolinom rijeke Soče preko Predila. Tu su se nalazile poluzavršene vojne utvrde Malborghetto i Predil. Da bi spriječili negativne učinke zbog nezavršenih utvrda, otpor neprijatelju trebale su nadomjestiti hrabre, vojno iskusne i uvježbane posade.
U zoru 14. svibnja u tvrđavu Malborghetto ulazi skupina vojnika iz Ogulinske granične pješačke regimente broj 3. Podijeljeni su u Jezeransku kumpaniju, čiji je zapovjednik satnik Mileta pl. Vučetić, i Modrušku kumpaniju pod zapovjedništvom satnika Cesara. Ovim snagama pridodana su 24 artiljerca s 10 topova i jednom haubicom, te devet inženjeraca i sanitet, što znači da je ovu utvrdu branilo od 300 do 350 vojnika.
Tijekom 15. svibnja dolazi do prvih sukoba napadača i posade. Topnici uspijevaju zaustaviti francuski progon austrijskih začelnica i omogućiti im siguran prolaz kroz Malborghetto. Idućeg dana francuski general Grenier šalje svoje izaslanike koji pozivaju posadu na predaju. Spartanskom kratkoćom zapovjednik branitelja je odgovorio:
“Naša je zadaća braniti se, a ne pregovarati”.
Kolona francuskog generala Desaixa pokušala je proboj nekoliko puta, ali je odbačena uz znatne gubitke. Morali su odustati i čekati noć kako bi pod okriljem mraka proveli svoj plan. Ubrzo počinje novi napad. Francuske satnije koje su prolazile obližnjom cestom bile su odbačene preciznom paljbom. U međuvremenu su neprijateljski strijelci uspjeli zauzeti položaje na obližnjim uzvisinama, čime su opasno ugrozili branitelje. Francuske snage otpočele su napad topničkom bitnicom iz jedne od tih uzvisina. I ovaj je pokušaj odbijen oštrim odgovorom obrane. Dolaskom mraka došlo je do obostranog prekida paljbe.
Uskoro, napadi se nastavljaju velikim intenzitetom i stižu novi francuski zahtjevi za predaju. Francuzi mijenjaju taktiku i šalju dio snaga na okolne uzvisine kako bi ojačali tamošnje položaje i potpuno okružili utvrdu, te s dominantnih točaka povećali paljbeno djelovanje po njoj.
Osvanuo je 17. svibnja. Još uvijek budni, ali već uvelike iscrpljeni, branitelji su se spremali na sigurnu smrt. Zapovjednik obrane održao je posljednji govor na hrvatskom jeziku radi ohrabrenja i podizanja morala. Svaki borac bio je spreman junački umrijeti. Neprijatelj je otvorio paljbu i počeo gađati tvrđavu iz dviju bitnica, koje su tijekom noći postavljene na dominantne okolne položaje. Branitelji su odgovorili paljbom i nakratko uspjeli ušutkati napadače. Francuzi krenuše u odlučujuću bitku: njihove kolone nadiru sa svih strana. Oko jedan sat poslije podne probijena je donja obrambena crta. Francuzi uspijevaju stabilizirati otvore u obrani i odlučno kreću naprijed. Jurišne kolone probijaju se kroz paljbu branitelja. Na donjim položajima pogiba satnik Hensel. Većina Modrušana, koji su branili te položaje, bila je izmasakrirana bajunetama.
Satnik Vučetić sa svojom satnijom u gornjim utvrdama suprotstavlja se žestokom francuskom napadu te se i dalje očajnički bori da spriječi njihov prodor i osvajanje utvrde. Neprijatelj je nakon osvajanja prizemnih položaja imao relativno lak put prema gornjim utvrdama, koje su tijekom borbi bile uglavnom napuštene. Znatan dio gornje posade prebačen je na niže položaje i ondje većinom izginuo. Francuzi uspijevaju s tri strane osvojiti i posljednju topničku bitnicu, koju brani Vučetićeva posada. Satnik Vučetić s vojnicima iz Jezeranske satnije do kraja brani svoj položaj. Tu hrabro pogiba, primivši više od trideset uboda bajunetom.
Prema raspoloživim izvorima, od 268 Hrvata palo ih je njih 81, ranjenih je bilo 120, a zarobljenih 47. Ostatak se uspio spasiti bijegom u okolne planine. Zarobljeni vojnici koji nisu bili ranjeni trebali su biti strijeljani zbog neprihvaćanja zahtjeva za predaju. No, potkralj Beauharnais želio je više saznati o šačici austrijskih junaka koja je zaustavila njegovu vojsku. I stvarno je razgovarao s preživjelim časnicima te im darovao život: 47 zarobljenika sprovedeno je u Klagenfurt (Koruška).
U raspravi koja se vodila tijekom obilježavanja 100. godišnjice ove proslavljene bitke, još davne 1909., došlo je do zanimljivih polemika. Naime, podignuti spomenik u Malborghettu, veličao je slavu inženjerijskog satnika Hensela kao zapovjednika Malborghetta, a zanemario ulogu satnika Vučetića i boraca Ogulinske regimente. Potomci ogulinskih ratnika htjeli su dokazati da je stvarni zapovjednik bio satnik Mileta Vučetić. Novinar Wilhelm von Dorotka-Ehrenwall objavio je u Agramer Zeitungu u svibnju 1909. feljton u više nastavaka s argumentima kojima je htio dokazati Vučetićeve zasluge. U Malborghettu su Hrvati činili 88% obrane i vojnički je logično da im zapovjednik bude Hrvat koji dobro poznaje jezik, kako bi mogao uspješno zapovijedati. No, osim tih pojedinačnih pokušaja nije zabilježena nijedna druga stručna rasprava koja bi dostojno varolizirala ovaj događaj.
Članak je u originalu objavljen u časopisu “Hrvatski vojnik“, 2011.